NOSTRADAMUS

Vidio sam, prokletstvom ugašenog sunca zaleđen svijet
uhvatio sam molećivi pogled nepokretnog psa

ispustio ga iz dlana i predao sudbini

još osjećam njegove zamrznute oči 

Vidio sam, našom pohlepom spaljeno nebo
spuštalo se sve bliže i postajalo teže

poput žive ili olova stajali su oblaci

dok je u polumraku, nevažne travke, kosila smrt

Vidio sam jalovu zemlju, golu, kiselim kišama ispranu

kraterima izoranu, hladnu i izobličenu

mrtvu

ravnodušno brojio rebra hrpama istrulih tijela

i osjećao se krivim

Čuo sam stotine očajnih krikova kako dozivaju Njega

nisam siguran je li se ikome odazvao

i ja sam kriknuo u sebi

a slijepo mnoštvo pokrilo je uši

i pogledalo me sa osudom

by : Darko Turković