Onaj...

Onaj što vidi nijanse
u godovima
impregnacije duše
u kostima
amputirane smislenosti
srž zamamne trulosti
i pakosne naprasti

U očima sjaj
nedvojbene pronicljivosti
refleksija kritike
neukoj ljudskosti
mrlja na obrazu
kolektivne korumpiranosti

Išiban pretjeranom čulnosti
drugačiji
vanjština kao pokrivač
vulkanskoj erupciji
koju raspiruje
svaki zazvani dah

Onaj koji osjeća
delikatne različitosti
melankolije i patetike
radosti i euforije
tuge i sjete
osmijeha i poze
očaja i agonije

Onaj koji ne poznaje strah
plivajući nag
protiv struje
društvene bujičavosti
prokazan prstom
vječite izopćenosti
marginalac
osuđenik leta
na dnu usamljenog pera
on je savjest
on duša je svijeta

Darko Turković

Riječ autora

Želim zahvaliti svima koji su dio  ovog bloga na redovitim posjetama i čitanju... U nepuna dva mjeseca prešli ste 1000 pregleda... Veliko ohrabrenje za moj rad...
Hvala Vam...
Sa nadom da ću i nadalje opravdati Vaše povjerenje... <3

Darko Turković
 

Bijela golubica

Bio sam sam

kompromitiran
prisutstvima drugih

tražeći samodovoljnost
u ogledalima praznim
u očima lažnim
strastima niskim vođen
bio sam crv
u jabuci života
slatki plod
i život bez sunca
beznačajan

Bio sam prazan
žedno korito potrebe
što čeka kiše jesenje
i daje se u bescijenje
umotan u celofan
samoprijekora
čekao sam..?

Bio sam ništa
boca bez poruke
lovac na sebe
kroz nišan dvoumlja
rascijepljena duplja
gromom iščekivanja
da dođe po mene
ona jedina
pravednost

Bio sam putnik što propušta
posljednje vlakove
iz straha i nemira
da je odredište
isto kao polazište
da nema zadnje stanice
na kojoj čekaju
bijele golubice
i grančice masline

Bio sam sve
što nesmijem biti
dezerter života
hrpa mesa 

spojena bezumljem
bio sam...

I onda
ne tražeći ništa
ni od ljudi
ni od neba
u njenim očima
našao sam sve
baš sve
što mi treba

 

D. T.

Kleopatrin pad

Putena utvara
prisebna i promišljena
proračunata do decimale
zloba na licu
kao crta godina
manipulacija
pokreti gazele
ponižavaju predatora

Neukusna zavodljivost mesa
hibrira misli do opipljivosti
zrelih jesenjih plodova

Njena iskrena želja
da vlada
jedino što je ikada ćutila
u kostima

Slabost potrebe
snaga niskih strasti
zov matice
za beznačajne trutove
koje će kasnije
izdati poljupcem
i predati u slast
vojsci pokorenih podanika

Crna udovica
mirisom skupog parfema
dovodi do ekstaze
slabe i povodljive
da nahrani
svoje stanice
okusom nadmoći
i pobjede

Ona...
Centar kruga
Ona...
Djeva u stihovima
fatalna žena
u plahtama

Ona...
po prvi put
izgubljena djevojčica
dok gledam joj strah u očima
upoznala je imunost
na ono u čemu je najbolja

La femme fatale
postaje samo ljuštura
užasnuta okusom
prvog neuspjeha


D. T.

Magija

Na tvojim rukama

srušila se Zemlja
ugasio se dan
u ovom mraku
naših dodira
bolje vidim bijes
tvojih nemira
i gdje je nestao put
do vječnosti
tko je pomaknuo granicu svitanja
mom svjetlu...
Ti,koji bezuvjetno hraniš ovaj zrak
udišem svaku poru tih davanja
Ti,što budiš moje sne
krikom divljih gusaka,
na ispeglanim plahtama
našeg kaveza
zarobljen..još nadaš se...
znam...
Al' trebam sve tvoje razloge
pobjeda i poraza
i da zadržiš me u sebi
zbog svih noći koje smo proplakali
boreći se između sna i požude
ne okljevaj...pogledaj me...
u svim tajnama duše svoje
i pronađi put
prema meni...

Tvojim očima razbijena kletva
urota neba i zemlje
vatre i leda
da moja žrtva dnu bude ugodna...
Magija iz dubine ogledala tvoje duše
šapuće mi sve tajne Maja
sve zamke piramida
baca mrvice
da nađem put natrag tebi
iz labirinta sebe...
Prokazuje mi sve skrivene bunare
ispunjene strahom
koji bez tebe pjevaju primamljiv zov sirena
kojemu sve teže odolijevam...
Jer ljubav je bez tebe
prazan trup Ukletog Holandeza
ljuljan divljim morem očaja
u kojem jezivo plešu
duhovi prošlosti
i samo jedno lice...
Ali naći ću te
slijep za druge
prazan za sebe
jer znam...
U mraku naše postelje
još sanjaš me...nadaš se...
znam...

Tea Žigman & Darko Turković

Tiha pobjeda

Pobjeda je moja tiha
nema zlata oko vrata
nema krune lovorove
aplauza zadivljenih
kliktaja razgaljenih
himne zanosa
suze ponosa
nema...
Samo crveni pijesak arene
i zastava trgana vjetrom
na vrhu Koloseuma...
Samo krik gladijatora
mačem laži u prsima
strijelom izdaje u leđima
prazninom u očima...
Samo ožiljci su svijedok
kao natpis urezan
tupim nožem nesmilja
u kori napaćenog hrasta
koji zelenom proljeću
ne salutira listom...
Pobjeda je moja tiha...
Sam...
Sa sobom...
Protiv sebe...
Pobijedio sam...
Tebe...

 D. T.

Nijema ispovijed

Uvijek ti se vraćam
kada maske padnu
kad porazi otkinu
komad mog dana
i bace ga u bezdan
anemične čežnje...
Vraćam ti se
krvavih koljena
prljavog obraza
spuštenog pogleda...
Uvijek ti se vraćam
kad pijetao triput otpjeva
baladu iz predgrađa
da zapečati budnu noć
i nijemo propovijeda javu
tvojim snovima
koji me se ne tiču...
Vraćam ti se
kao navijena igračka
i udaram u zid
tvoje bešćutnosti
odbijam se
prevrćem
i tražim drugačiji ishod
na isti povod...
Nije li to predvorje ludila?
Bunila?
Ili samo poštovana dama
autodestrukcija
koja cirkulira venama
noseći zrak mojim organima...
Uvijek ti se vraćam
u pjesmama
u greškama
lažnom osmijehu
nekim dragim dušama...
Vraćam ti se kao rijeka
bez korita
razlivena hodnicima ponora
da Sunca više ne vidi...
Željan nježnog pogleda
mrve tvojih nadanja
čeznutljiv tvojih dodira
potreba najdublja...
Vraćam ti se
i kad nestane razloga
za vraćanje
dok jeka mog krika
ne nosi zvuk oprosta...
Da, uvijek ti se vraćam
al' neka prekori me nebo
kada to spoznaš
u mojim hladnim očima...

D. T.

Spas

Spasio sam danas pticu,
da znaš, bila bi ponosna na mene.
Šetao sam maštom, uz našu rijeku,
po našoj obali,
kroz našu travu
i  u vodi čuo lepet krila.
Kako je dospjela tamo?
Tko bi ga znao.

Nije bila neka ljepotica
Tek crna, naivna, mokra ptica,
ali zapanjen sam bio,
njenom voljom da živi,
mada ranjena do kobi
prestrašena bježi
od spasonosnih ruku
k'o da u njim' spas ne leži

Potrčao sam zdušno
Ne bojeći se hladne vode
Uhvatio nježno rukam'
Njene slomljene slobode!
Spasio sam danas pticu,
Da znaš mrzila bi me javno,
jer, vidio sam da života joj nema
i zavrnuo joj tankim vratom

D. T.

Sebican..?

Sebičan sam,
pa te pominjem u molitvama,
poput mantre
što se uvlači među moje riječi,
moje zavjete,
moje pogodbe sa Svevišnjim.
Sebičan sam,
jer tražim te za sebe.
Kao da si stvar,
sitnica,
bezumna tvar.
Kao da nisi
nesputana prirode sila
kao oluja,
kao plima,
kao munja
što raspara nebo
bezbrojem pucketavih iskrica.
Sebičan sam, kažeš,
ali nisam ti ni do koljena.
Jer samo ti živiš u zabludi
da iskrena ljubav
sputava nebeske letače.
I zato molim nebo za tebe
da nikada ne shvatiš istinu
jer ništa od te spoznaje
ne može boljeti jače.
Od spoznaje da si sama
na jastuku za dvoje
jer onaj što se budi kraj tebe
ne raspiruje tvoje snove,
maštu,
strast,
potrebu da pripadaš cijela.
Na kraju krajeva
možda ipak nisam toliko sebičan...
Jer u molitvama uvijek,
tvoje je ime
ispred mojega...
Gorda na tvom imenu, slova
prezimena moga…

Utopije i spoznaje

Kao crni ženik na cvjetnome grobu
ogorčeno tuku, sitni mi sati
Težak je san, kao miris jorgovana što se uvlači u sobu
grizući me nekim sjećanjima davnim

Spavaju pjesnici, stihovima išarani snovi
kao grafitima, rimom prožeta - utopija
I njihove duše želje pune, da vidi se lijepo
u nečemu što odavna trune

Volio bih da mogu tako,
biti zanesenjak, pod svježim humkom, nije lako
Divim se ljudima koji osjećaju slap
kad dodirne ih kap

Jer previše je sivih vukova
za one sa samo crnim ili bijelim runom
a vidio sam toliko, otrovnim strijelama napetih lukova
i kraljeva sa klimavom krunom

Ja sam tek pseto, podvijena repa
i lutam tražeći nekoga da mu budem odan
i brinem sve brige ovog poganog svijeta
umjesto onih kojima je u bescijenje prodan

Jedan žal' zauvijek mi ostaje
kad u kasni sat stignu me spoznaje
da izgubio sam sve te puste godine
koje nisam protkao i živio kroz stihove

Namiguši maloj

Ako želiš nešto
Slatko, a tajno
Nešto bezazleno
I ne baš tako trajno
Ako žudiš tijelom
Mladim, zanesenim
Osjetiti drhtaj
Pod rukama vrelim...

Tvoj sam, ali pazi
Reći ću ti samo
U meni je ljubav
Umrla odavno...

Ako želiš nekog
Da ti grije noći
Da uzdahe ti mami
Da tijelom ti kroči
Požudno u tami
Da ti nježnost toči
Samo trepni okom
I s mrakom ja ću doći...

Al imaj na umu
Jedno samo
U meni je ljubav
Umrla odavno...

Ako želiš nekog
Kada zađe Sunce
Da korakom te smjelim
Vodi na vrhunce
Pokaže ti zvijezde
I skrivene kutke
Nježnosti i strasti

Zavrele vrlutke...

Tu sam, ali čekaj,
Reći ću ti javno
U meni je ljubav
Umrla odavno...

I zato dobro pazi
Kad uđes u taj svijet
Mladom srcu svašta
Padne na pamet
I kada zaigra
Ritmom srca moga
Lako me je poslije
Proklinjat zbog toga...

Zato ću ti reći
Još jednom to
U meni je ljubav
Umrla sa njom...

D. T.

Robovi ironije

Na mravinjak
bez budućnosti,
osunčanom lupom
željene odsutnosti,
gledam na svijet.
Gdje stvaranja sila
u bivstva prah
sije život i od njega strah.
K'o da jedna drugo
ne ubija na mah.

Noćni leptiri

za svijetlo žive,
siroti gadovi kraljevi su ironije.
Kada bi znali
da će ih spržiti
i vječno porobiti,
dal' bi se mogli
protiv sebe boriti?
Robovi su sebe samih
i ljepote svijetla što ih mami.
 
Podignem pogled
na bitku u visinama,
riskantna igra prevrtanja
baršunastih golubova.
Bitka to je
bez sretnog kraja,
jer najbolji od njih
bez lovora i sjaja,
pobjedu tek koblju
dokazuje i spaja.
 
Ja pomalo
koketiram sa dubinama,
svaki zaron,
sve slađa je pokora.
Sad već vidim
obrise od dna
i sve manje ostaje mi zraka,
sve dok jednom (poput prevrtača)
ne postanem robom
vlastitoga mraka.

Jer priroda nekad
sa podsmijehom piše,
do groteske iskrivljene,
ironične priče.
Žrtve te svakodnevne
ironije sive
samo radi plesa
sa smrću žive.
Čiji gorki smisao za humor
za tu stigmu, trebaju da krive???

D. T.

Kišobran

Sanjao sam nočas da došla si u moj grad, u kočiji od bronce. Ugazila si staklenom cipelicom u prljavu lokvu i složila savršeno lice zgađene, povrijeđene djevojčice.
Kosa boje meda milovala ti je bijelo lišce. 
Provincijska studen grizla ti obrašćiće. 
Malogradski mirisi štipali nosnice.

Ne možemo pobijeći od onog što jesmo princezice.

Kišilo je. Pružio sam ti kišobran, namjerno ga držeći što bliže, nadajući se da ćemo se dodirnuti barem na tren. Spustila si pogled pazeći gdje ćeš omotati svoje bijele, tanjušne prstiće.
Ni u snu te više neću dodirnuti ljepotice.
Uzela si kišobran i  sakrila pogled iza njega. Štitio te od neuglednosti moje vanjštine, prizemnosti mojih snova.

Moji snovi…
Pokoja igra riječi, pokoji tužni stih. To je najdalje što idem.

Jer, ne možemo pobjeći od onog što jesmo. Zašto bi i htjeli?

Voljela si moje stihove. Tonula si u njih lelujavo, proračunato. Poput tankog kamena koji se odbija od staklene površine, boreći se protiv sile koja ga vuče da potone.
Kamen…ti…hladne li simbolike

Vrijeme je da odem najdraže. Samo okrenem leđa i sigurnim korakom nestanem u mrak, dok ti se ledena maska topi i kaplje slanim kapima po tijelu.
To bih mogao, to sam odavna trebao. Otići kao da duša ne ostaje.
U snu uvijek odlazim, sa tihom molitvom na usnama, za tebe, za dušu zapletenu u tvoje medne uvojke.
I tada, budim se. Na tankoj granici jave i sna trljam oči, vidim ga. Naslonjen na hrpu tvojih pisama sa mojom adresom (Ulica tvoje slabosti b.b.) stoji tvoj kišobran.
Tu te još čekamo… kišobran i ja…

D.T.

Žrtva snova

Moje su pjesme

Žrtveni janjci

Poštene krvi

Beživotne ih nosim

Pod ikonu tvoju

Al' ne prosim…

Sve moje riječi

Nekad su bile

Dio tebe

Bešćutno iščupane

Kliještima straha

Od ljubavi date…

Dal' te prate?

I kad dovoljno krvi

Iz nevinih vratova isteče,

Dovoljno da zarumenim svijet

Bojom svojih žrtvovanih snova

Možda se zahvali nebo

I vrati odjednom
Sav taj zalog
Žarećeg bola 

D.T.

Činilo se

Činilo se,
da je Sunce zamrlo
anemičnim vriskom…
Činilo se,
da je u proljeće
otpalo lišće
sa drveta života moga.
Činilo se,
Da je Mjesec
samo bljesak neonske lampe
koja blicevima blijedim
skida krunu zvijezdama.
Činilo se,
da i ja blijedim,
da nestajem…
Al' oživjela me
samo jedna stvar…
Jedina…
Više ti se
ne nadam…

 

D.T.

Labud

Zaplavi mi nebo
Bojom, oka njenog
Kao remek djelo
Slikara drevnog
Što slikaše smjelo
Sjaj, safira griješnog
I ljubavi suho vrelo
Srca neutješnog.

Zažuti mi Sunce
Prhom, kose njene
Zapletene rupcem
Meke, poput pjene
Al nemam ni unce, zlata,
Samo stijene
Da iskujem prsten
Zalog, vječne vjere

Zato pognem glavu
Kraj mene kad bljesne
Stijene su mi zalud
I za lud mi pjesme
Jer ona je labud
Kojeg, dirnut nesm'je
Usamljeni slavuj
Iznad suhe česme

D.T.

" U jutra besana još dođe nezvana, 

i kao provalnik mi pretura po mislima i pesmama..... 

al' to je sve što mi može...

                                                               Đ. Balašević

Slikar

Slikam mislima,
riječi su moj kist, osjećaji boje
proživljavam maštom
što nikad nije bilo moje

Na života platno,
ironijom tkano,
slikam skriveno mi blago
u nemir pokopano

Potezima mekim
Slikam rijeke koje teku,
Morima dalekim,
Tražeć uzvišenu svrhu neku

Slikam nepregledna polja žita,
Dragocjenost suhoh trsa,
Kap što nepce uskovitla,
Do božanskih mliječnih prsa

Slikam bojama od sjete,
Toplinu uz plam kamina,
Nasmijano sretno dijete,
Pola nas u njemu ima

Ali vrijeme prolazi,
Sve tamnije su boje,
Ja još uvijek slikam nešto,
Što nikad neće biti moje

D.T.

 

SIMFONIJA

Pogane ptice

Cvrkuću tvoje ime
Žrtva sam te
Gorke melodije
Dirigenta željne
Simfonije

Da bar neki
Pregladnjeli jastreb
Rastjera te violine
Da se vinu u visine
I ponesu zvuk
Gorčine

Žedan tišine
Sa izvora mira
Dugo ne pijem
Već u pjesmi te skrijem
Pa te stihom žudim
Samoćom te budim

Uvjeren sve više
Svakoga trena
Da stvar izbora je
Što te dišem
I netrp za stranca
U ogledalu što drijema

Pravo mračni
Pjesnik piše
Tebe nikad
Nikad više
Milovat' neće
Ruke što tjeraju ptice...

D.T.

Plemstvo duha

Zakon jačega
sa druge strane prozora
plaču posramljeni

pružaju ruke nebu...
Likuju pobjednici
nasrću kao
bezumne parodije života
i ruše spomenike
na koje smo nekad
ponosni bili...
Anđeli gaze
kroz kaljužu
živo blato ih guta
povlačenje svira truba
razbijene vojske
o strug bešćutnosti...
Manirom iskusnih lovaca
iz zasjede vrebaju
da zabiju očnjake
u kucavicu dostojanstva
vrtni patuljci
minijature ljudske
vođene instinktom
pohlepom
i željom da postanu veći
i od Boga.
Vjetrovi pakosti raznose
zavjete časti
starih vitezova
prokletih odanošću
onome što umire
a cvalo je životom
nekada davno...
I gdje je sada
plemstvo duha
crvene krvi?
Jer svaka rana
prolije crveno,
plava je produkt onih
očite prosječnosti...
Tražiti mjesto
u tom svijetu
pod tim blijedim Suncem?
Ili sa druge strane prozora
uzdignute glave
dočekati sud???

D.T.

Prva misao

Na odru noći
Pali svijeće
Krhak dan

Koncima zore
Veze goblen
Zanosan

Paunovim perom
Škaklja lice
Svijetla žar

Rajske ptice
Pjevaju
U jedan glas

Svijetlo i tama
Pletu prste
Ljubavnici tajni

Žure slad
Jer dana vodopad
Ništi taj nebeski sklad

Možda baš sad
Uzdišeš i trljaš
Oči snene

Priznaj…

Prva misao
Otme se
I stisne pored mene

D.T.

Tri riječi

Tri riječi,

ostat' će visjeti

iznad naših 
goluždravih vratova
kao giljotina…
Hodat' će našim stopama
manirom cherokie tragača...
Pratiti će nam trag
kroz sitni pijesak vremena
koje neumitno istječe
kroz preširoke vratove
naših sati…
Te tri riječi
podle varalice
neprijatelji bez časti
što u leđa strijele
naše mire i  spokoje
kojima se nećemo kruniti...
I nema bijega
iza samo jednih vrata...
I nema utjehe
u svili tuđih postelja...
I nema čežnje
koja bi ih izbrisala…
Ah, te tri riječi
Znaš koje..?
Za vječnost…
Tri riječi…...

Trebali smo bolje…

D.T.

Zalog srca

Kao iskra, lažna svjetlost
iz neba me sipko mine
brzo gasne žitka krepkost
u očaja me skri' dubine

Zalog srca razlomljena
uzme crna mi sirena

lijepa žena, drska cijena
u stihu mi zarobljena

Pa me vine iz dubine
da ponovo grud mi diše
pjesmom da mi kob sudbine
izbriše, kad o njoj pišem

No k'o sova, noćni stražar
nada mnom se ljesnu oči
račvast jezik, sudac hrabar
neuk um je majka zloći

I skriveni u dno sjene
šapuću si tiho, kradom
pa zavisti zle, zelene
paklenim me prže žarom

Al' k'o smola, jele suza
kojom ljute rane cjeli
u inat se tečni uzdam
jantara me moć plemeni

Na papiru dušu skrijem
da je mila srca nađu
zalijevaju bol što sijem
daju nadu mom beznađu

Zato hvala anđelima
koji ćute jecaj tih
Vaša ljubav snagu ima
pa im zbog nje...oprostih

Borba očajnika

U paukovoj mreži

nostalgičnih sjećanja

leptir koji pleše
drhtav ples beznađa
bori se
i proklinje
previre
i otima…
Ali borba protiv ocaja
samo budi glad
lovca koji ne spava…
U svilene niti
tragično,
zapleten,
komično,
potresen,
parodija,
parodije,
ljepota,
groteske,
života...
I tko sam ja
da glumim Boga?
I spašavam nesretnika…
Kad i moj je ples
uzaludna molba
i vapaj očajnika...
A beskorisne misli
um,
duša,
savjest,
spoznaje,
shvaćanja,
grozomora...
I to...
Što se još uvijek otimam…

Po čemu sam bolji
od davno mrtvog leptira?

D.T.

Potraga za stihom

Batler sumnje


U beskrajno predvorje pjesme, ulazim
Uveden ulaštenim batlerom sumnje
U njegovim očima, davno ugaslim
Vidim sve tajne ove samotne kugle


I svaki nam je korak sinkroniziran k'o ples
Dok kročimo niz stube nizane u krug
Uvijek iznova osjetim bijes
Žudnja da napokon vratim taj dug


U podnožju predugih stuba
Siktav uzdah k'o šupalj mijeh
Otme se iz mojih stisnutih prsa
Iz njegovih grohotan smijeh


Tu prikaza otvara vrata
Okreće mi leđa, nestaje u mrak
K'o junakov povratak iz rata
Čeka me njen miris, zagušuje zrak…


SOBA SA IKONOM


Pred vratima protrnem bićem cijelim
Dok straha i sumnje kupa me vir
Ulazim, mada je to zadnje što želim
Jedini način da pronađem mir


Od vlažnih zidova, kamenih ploča
Nesigurnih koraka odbija se jeka
Snop svijetla i jedna središnja točka
Njeno uokvireno lice strpljivo čeka


Pod ikonom njenom postavljen stol
Svijećnjaci teški, igrokaz sjena
Gozba duhova, kruh i sol
Gnjevnih svatova večera nijema


Gubim konce iščašene stvarnosti
Samo ikona njena ostaje
Pogled u daljinu, maglovite banalnosti
Tu moja bol - stih postaje


LABIRINT RIJEČI


Korak po korak ulazim u sjenu
Stih po stih izvrćem nutrinu
Svaka prava riječ ustrepta me i prenu
Svaki pravi stih proriče sudbinu


Svijećama bez plama obasjavam si put
Kroz labirint riječi,beskrajno dug
Važući bez utega koliko sam lud
K'o vaga lopova - subjektivan sud


Na podovima staklenim zamke za naivce
Nekada sam i sam bio plijen za njih
Na zidovima kamenim križevi za krivce
Ne suosjećam sa njima, ja još imam stih


Okrutno svijetlo obgrli tijelo
K'o krvava plima, prirode hir
Hodnikom uskim k'o zmajevo ždrijelo
Zanosa i strave očaravajuć' pir


ISKUPLJENJE 


Krikove strašne i tamnice boli
Ostavljam iza k'o ružan san
Pročišćen uzvišenim strahom, moj Olimp

Lovora vijenac pleten u dah


Rukama zaklanjam lice i oči
Da vatri me žarkih ne oprži var
Odajom tisuća baklji dok kročim
Shvaćam da rasplet odavno znam


Spiralama sjajnim od žarkoga plama
Nebu se verem, uzvišen put
Ushićen plodnošću vlastitog uma
Rugam se, sumnji, otplaćujem dug


Uzdahtalo dolazim do vrhunca strasti 
Iscijeđen k'o sočni limun u čaj
Osjećam topli povratak vlasti
Pročišćen stihom, pjesnik, dodiruje raj

D.T.