Cvrkuću tvoje ime
Žrtva sam te
Gorke melodije
Dirigenta željne
Simfonije
Da bar neki
Pregladnjeli jastreb
Rastjera te violine
Da se vinu u visine
I ponesu zvuk
Gorčine
Žedan tišine
Sa izvora mira
Dugo ne pijem
Već u pjesmi te skrijem
Pa te stihom žudim
Samoćom te budim
Uvjeren sve više
Svakoga trena
Da stvar izbora je
Što te dišem
I netrp za stranca
U ogledalu što drijema
Pravo mračni
Pjesnik piše
Tebe nikad
Nikad više
Milovat' neće
Ruke što tjeraju ptice...
D.T.
Zakon jačega
sa druge strane prozora
plaču posramljeni
pružaju ruke nebu...
Likuju pobjednici
nasrću kao
bezumne parodije života
i ruše spomenike
na koje smo nekad
ponosni bili...
Anđeli gaze
kroz kaljužu
živo blato ih guta
povlačenje svira truba
razbijene vojske
o strug bešćutnosti...
Manirom iskusnih lovaca
iz zasjede vrebaju
da zabiju očnjake
u kucavicu dostojanstva
vrtni patuljci
minijature ljudske
vođene instinktom
pohlepom
i željom da postanu veći
i od Boga.
Vjetrovi pakosti raznose
zavjete časti
starih vitezova
prokletih odanošću
onome što umire
a cvalo je životom
nekada davno...
I gdje je sada
plemstvo duha
crvene krvi?
Jer svaka rana
prolije crveno,
plava je produkt onih
očite prosječnosti...
Tražiti mjesto
u tom svijetu
pod tim blijedim Suncem?
Ili sa druge strane prozora
uzdignute glave
dočekati sud???
D.T.
Na odru noći
Pali svijeće
Krhak dan
Koncima zore
Veze goblen
Zanosan
Paunovim perom
Škaklja lice
Svijetla žar
Rajske ptice
Pjevaju
U jedan glas
Svijetlo i tama
Pletu prste
Ljubavnici tajni
Žure slad
Jer dana vodopad
Ništi taj nebeski sklad
Možda baš sad
Uzdišeš i trljaš
Oči snene
Priznaj…
Prva misao
Otme se
I stisne pored mene
D.T.
ostat' će visjeti
iznad naših
goluždravih vratova
kao giljotina…
Hodat' će našim stopama
manirom cherokie tragača...
Pratiti će nam trag
kroz sitni pijesak vremena
koje neumitno istječe
kroz preširoke vratove
naših sati…
Te tri riječi
podle varalice
neprijatelji bez časti
što u leđa strijele
naše mire i spokoje
kojima se nećemo kruniti...
I nema bijega
iza samo jednih vrata...
I nema utjehe
u svili tuđih postelja...
I nema čežnje
koja bi ih izbrisala…
Ah, te tri riječi
Znaš koje..?
Za vječnost…
Tri riječi…...
Trebali smo bolje…
D.T.
Kao iskra, lažna svjetlost
iz neba me sipko mine
brzo gasne žitka krepkost
u očaja me skri' dubine
Zalog srca razlomljena
uzme crna mi sirena
lijepa žena, drska cijena
u stihu mi zarobljena
Pa me vine iz dubine
da ponovo grud mi diše
pjesmom da mi kob sudbine
izbriše, kad o njoj pišem
No k'o sova, noćni stražar
nada mnom se ljesnu oči
račvast jezik, sudac hrabar
neuk um je majka zloći
I skriveni u dno sjene
šapuću si tiho, kradom
pa zavisti zle, zelene
paklenim me prže žarom
Al' k'o smola, jele suza
kojom ljute rane cjeli
u inat se tečni uzdam
jantara me moć plemeni
Na papiru dušu skrijem
da je mila srca nađu
zalijevaju bol što sijem
daju nadu mom beznađu
Zato hvala anđelima
koji ćute jecaj tih
Vaša ljubav snagu ima
pa im zbog nje...oprostih
U paukovoj mreži
nostalgičnih sjećanja
leptir koji pleše
drhtav ples beznađa
bori se
i proklinje
previre
i otima…
Ali borba protiv ocaja
samo budi glad
lovca koji ne spava…
U svilene niti
tragično,
zapleten,
komično,
potresen,
parodija,
parodije,
ljepota,
groteske,
života...
I tko sam ja
da glumim Boga?
I spašavam nesretnika…
Kad i moj je ples
uzaludna molba
i vapaj očajnika...
A beskorisne misli
um,
duša,
savjest,
spoznaje,
shvaćanja,
grozomora...
I to...
Što se još uvijek otimam…
Po čemu sam bolji
od davno mrtvog leptira?
D.T.
Batler sumnje
U beskrajno predvorje pjesme, ulazim
Uveden ulaštenim batlerom sumnje
U njegovim očima, davno ugaslim
Vidim sve tajne ove samotne kugle
I svaki nam je korak sinkroniziran k'o ples
Dok kročimo niz stube nizane u krug
Uvijek iznova osjetim bijes
Žudnja da napokon vratim taj dug
U podnožju predugih stuba
Siktav uzdah k'o šupalj mijeh
Otme se iz mojih stisnutih prsa
Iz njegovih grohotan smijeh
Tu prikaza otvara vrata
Okreće mi leđa, nestaje u mrak
K'o junakov povratak iz rata
Čeka me njen miris, zagušuje zrak…
SOBA SA IKONOM
Pred vratima protrnem bićem cijelim
Dok straha i sumnje kupa me vir
Ulazim, mada je to zadnje što želim
Jedini način da pronađem mir
Od vlažnih zidova, kamenih ploča
Nesigurnih koraka odbija se jeka
Snop svijetla i jedna središnja točka
Njeno uokvireno lice strpljivo čeka
Pod ikonom njenom postavljen stol
Svijećnjaci teški, igrokaz sjena
Gozba duhova, kruh i sol
Gnjevnih svatova večera nijema
Gubim konce iščašene stvarnosti
Samo ikona njena ostaje
Pogled u daljinu, maglovite banalnosti
Tu moja bol - stih postaje
LABIRINT RIJEČI
Korak po korak ulazim u sjenu
Stih po stih izvrćem nutrinu
Svaka prava riječ ustrepta me i prenu
Svaki pravi stih proriče sudbinu
Svijećama bez plama obasjavam si put
Kroz labirint riječi,beskrajno dug
Važući bez utega koliko sam lud
K'o vaga lopova - subjektivan sud
Na podovima staklenim zamke za naivce
Nekada sam i sam bio plijen za njih
Na zidovima kamenim križevi za krivce
Ne suosjećam sa njima, ja još imam stih
Okrutno svijetlo obgrli tijelo
K'o krvava plima, prirode hir
Hodnikom uskim k'o zmajevo ždrijelo
Zanosa i strave očaravajuć' pir
ISKUPLJENJE
Krikove strašne i tamnice boli
Ostavljam iza k'o ružan san
Pročišćen uzvišenim strahom, moj Olimp
Lovora vijenac pleten u dah
Rukama zaklanjam lice i oči
Da vatri me žarkih ne oprži var
Odajom tisuća baklji dok kročim
Shvaćam da rasplet odavno znam
Spiralama sjajnim od žarkoga plama
Nebu se verem, uzvišen put
Ushićen plodnošću vlastitog uma
Rugam se, sumnji, otplaćujem dug
Uzdahtalo dolazim do vrhunca strasti
Iscijeđen k'o sočni limun u čaj
Osjećam topli povratak vlasti
Pročišćen stihom, pjesnik, dodiruje raj
D.T.
