ZALOG MIRA: rujna 2012

Nijema ispovijed

Uvijek ti se vraćam
kada maske padnu
kad porazi otkinu
komad mog dana
i bace ga u bezdan
anemične čežnje...
Vraćam ti se
krvavih koljena

prljavog obraza
spuštenog pogleda...
Uvijek ti se vraćam
kad pijetao triput otpjeva
baladu iz predgrađa
da zapečati budnu noć
i nijemo propovijeda javu
tvojim snovima
koji me se ne tiču...
Vraćam ti se
kao navijena igračka
i udaram u zid
tvoje bešćutnosti
odbijam se
prevrćem
i tražim drugačiji ishod
na isti povod...
Nije li to predvorje ludila?

Bunila?
Ili samo poštovana dama
autodestrukcija
koja cirkulira venama
noseći zrak mojim organima...
Uvijek ti se vraćam
u pjesmama
u greškama
lažnom osmijehu
nekim dragim dušama...
Vraćam ti se kao rijeka
bez korita
razlivena hodnicima ponora
da Sunca više ne vidi...
Željan nježnog pogleda
mrve tvojih nadanja
čeznutljiv tvojih dodira
potreba najdublja...
Vraćam ti se
i kad nestane razloga
za vraćanje
dok jeka mog krika
ne nosi zvuk oprosta...
Da, uvijek ti se vraćam
al' neka prekori me nebo
kada to spoznaš
u mojim hladnim očima...

D. T.

Spas

Spasio sam danas pticu,

da znaš, bila bi ponosna na mene.
Šetao sam maštom, uz našu rijeku,
po našoj obali,
kroz našu travu
i u vodi čuo lepet krila.
Kako je dospjela tamo?
Tko bi ga znao.

Nije bila neka ljepotica
Tek crna, naivna, mokra ptica,
ali zapanjen sam bio,

njenom voljom da živi,
mada ranjena do kobi
prestrašena bježi
od spasonosnih ruku
k'o da u njim' spas ne leži

Potrčao sam zdušno
Ne bojeći se hladne vode
Uhvatio nježno rukam'
Njene slomljene slobode!
Spasio sam danas pticu,
Da znaš mrzila bi me javno,
jer, vidio sam da života joj nema
i zavrnuo joj tankim vratom

D. T.

Sebican..?

Sebičan sam,
pa te pominjem u molitvama,
poput mantre
što se uvlači među moje riječi,
moje zavjete,
moje pogodbe sa Svevišnjim.
Sebičan sam,
jer tražim te za sebe.
Kao da si stvar,
sitnica,
bezumna tvar.
Kao da nisi
nesputana prirode sila
kao oluja,
kao plima,
kao munja
što raspara nebo
bezbrojem pucketavih iskrica.
Sebičan sam, kažeš,
ali nisam ti ni do koljena.
Jer samo ti živiš u zabludi
da iskrena ljubav
sputava nebeske letače.
I zato molim nebo za tebe
da nikada ne shvatiš istinu
jer ništa od te spoznaje
ne može boljeti jače.
Od spoznaje da si sama
na jastuku za dvoje
jer onaj što se budi kraj tebe
ne raspiruje tvoje snove,
maštu,
strast,
potrebu da pripadaš cijela.
Na kraju krajeva
možda ipak nisam toliko sebičan...
Jer u molitvama uvijek,
tvoje je ime
ispred mojega...
Gorda na tvom imenu, slova
prezimena moga…

Utopije i spoznaje

Kao crni ženik na cvjetnome grobu
ogorčeno tuku, sitni mi sati
Težak je san, kao miris jorgovana što se uvlači u sobu
grizući me nekim sjećanjima davnim

Spavaju pjesnici, stihovima išarani snovi
kao grafitima, rimom prožeta - utopija
I njihove duše želje pune, da vidi se lijepo
u nečemu što odavna trune

Volio bih da mogu tako,
biti zanesenjak, pod svježim humkom, nije lako
Divim se ljudima koji osjećaju slap
kad dodirne ih kap

Jer previše je sivih vukova
za one sa samo crnim ili bijelim runom
a vidio sam toliko, otrovnim strijelama napetih lukova
i kraljeva sa klimavom krunom

Ja sam tek pseto, podvijena repa
i lutam tražeći nekoga da mu budem odan
i brinem sve brige ovog poganog svijeta
umjesto onih kojima je u bescijenje prodan

Jedan žal' zauvijek mi ostaje
kad u kasni sat stignu me spoznaje
da izgubio sam sve te puste godine
koje nisam protkao i živio kroz stihove

Namiguši maloj

Ako želiš nešto
Slatko, a tajno

Nešto bezazleno
I ne baš tako trajno
Ako žudiš tijelom
Mladim, zanesenim
Osjetiti drhtaj
Pod rukama vrelim...

Tvoj sam, ali pazi
Reći ću ti samo
U meni je ljubav
Umrla odavno...

Ako želiš nekog
Da ti grije noći
Da uzdahe ti mami
Da tijelom ti kroči
Požudno u tami
Da ti nježnost toči
Samo trepni okom
I s mrakom ja ću doći...

Al imaj na umu
Jedno samo
U meni je ljubav
Umrla odavno...

Ako želiš nekog
Kada zađe Sunce
Da korakom te smjelim
Vodi na vrhunce
Pokaže ti zvijezde
I skrivene kutke
Nježnosti i strasti

Zavrele vrlutke...

Tu sam, ali čekaj,
Reći ću ti javno
U meni je ljubav
Umrla odavno...

I zato dobro pazi
Kad uđes u taj svijet
Mladom srcu svašta
Padne na pamet
I kada zaigra
Ritmom srca moga
Lako me je poslije
Proklinjat zbog toga...

Zato ću ti reći
Još jednom to
U meni je ljubav
Umrla sa njom...

D. T.

Robovi ironije

Na mravinjak
bez budućnosti,
osunčanom lupom
željene odsutnosti,
gledam na svijet.
Gdje stvaranja sila
u bivstva prah
sije život i od njega strah.
K'o da jedna drugo
ne ubija na mah.

Noćni leptiri

za svijetlo žive,
siroti gadovi kraljevi su ironije.
Kada bi znali
da će ih spržiti
i vječno porobiti,
dal' bi se mogli
protiv sebe boriti?
Robovi su sebe samih
i ljepote svijetla što ih mami.

Podignem pogled
na bitku u visinama,
riskantna igra prevrtanja
baršunastih golubova.
Bitka to je
bez sretnog kraja,
jer najbolji od njih
bez lovora i sjaja,
pobjedu tek koblju
dokazuje i spaja.

Ja pomalo
koketiram sa dubinama,
svaki zaron,
sve slađa je pokora.
Sad već vidim
obrise od dna
i sve manje ostaje mi zraka,
sve dok jednom (poput prevrtača)
ne postanem robom
vlastitoga mraka.

Jer priroda nekad
sa podsmijehom piše,
do groteske iskrivljene,
ironične priče.
Žrtve te svakodnevne
ironije sive
samo radi plesa
sa smrću žive.
Čiji gorki smisao za humor
za tu stigmu, trebaju da krive???

D. T.

Kišobran

Sanjao sam nočas da došla si u moj grad, u kočiji od bronce. Ugazila si staklenom cipelicom u prljavu lokvu i složila savršeno lice zgađene, povrijeđene djevojčice.
Kosa boje meda milovala ti je bijelo lišce.
Provincijska studen grizla ti obrašćiće.
Malogradski mirisi štipali nosnice.

Ne možemo pobijeći od onog što jesmo princezice.

Kišilo je. Pružio sam ti kišobran, namjerno ga držeći što bliže, nadajući se da ćemo se dodirnuti barem na tren. Spustila si pogled pazeći gdje ćeš omotati svoje bijele, tanjušne prstiće.
Ni u snu te više neću dodirnuti ljepotice.
Uzela si kišobran i sakrila pogled iza njega. Štitio te od neuglednosti moje vanjštine, prizemnosti mojih snova.

Moji snovi…
Pokoja igra riječi, pokoji tužni stih. To je najdalje što idem.

Jer, ne možemo pobjeći od onog što jesmo. Zašto bi i htjeli?

Voljela si moje stihove. Tonula si u njih lelujavo, proračunato. Poput tankog kamena koji se odbija od staklene površine, boreći se protiv sile koja ga vuče da potone.
Kamen…ti…hladne li simbolike

Vrijeme je da odem najdraže. Samo okrenem leđa i sigurnim korakom nestanem u mrak, dok ti se ledena maska topi i kaplje slanim kapima po tijelu.
To bih mogao, to sam odavna trebao. Otići kao da duša ne ostaje.
U snu uvijek odlazim, sa tihom molitvom na usnama, za tebe, za dušu zapletenu u tvoje medne uvojke.
I tada, budim se. Na tankoj granici jave i sna trljam oči, vidim ga. Naslonjen na hrpu tvojih pisama sa mojom adresom (Ulica tvoje slabosti b.b.) stoji tvoj kišobran.
Tu te još čekamo… kišobran i ja…

D.T.

Žrtva snova

Moje su pjesme

Žrtveni janjci

Poštene krvi

Beživotne ih nosim

Pod ikonu tvoju

Al' ne prosim…

Sve moje riječi

Nekad su bile

Dio tebe

Bešćutno iščupane

Kliještima straha

Od ljubavi date…

Dal' te prate?

I kad dovoljno krvi

Iz nevinih vratova isteče,

Dovoljno da zarumenim svijet

Bojom svojih žrtvovanih snova

Možda se zahvali nebo

I vrati odjednom
Sav taj zalog
Žarećeg bola

D.T.

Činilo se

Činilo se,
da je Sunce zamrlo
anemičnim vriskom…
Činilo se,
da je u proljeće
otpalo lišće
sa drveta života moga.
Činilo se,
Da je Mjesec
samo bljesak neonske lampe
koja blicevima blijedim
skida krunu zvijezdama.
Činilo se,
da i ja blijedim,
da nestajem…
Al' oživjela me
samo jedna stvar…
Jedina…
Više ti se
ne nadam…

D.T.

Labud

Zaplavi mi nebo
Bojom, oka njenog
Kao remek djelo
Slikara drevnog
Što slikaše smjelo
Sjaj, safira griješnog
I ljubavi suho vrelo
Srca neutješnog.

Zažuti mi Sunce
Prhom, kose njene
Zapletene rupcem
Meke, poput pjene

Al nemam ni unce, zlata,
Samo stijene
Da iskujem prsten
Zalog, vječne vjere

Zato pognem glavu
Kraj mene kad bljesne
Stijene su mi zalud
I za lud mi pjesme
Jer ona je labud
Kojeg, dirnut nesm'je
Usamljeni slavuj
Iznad suhe česme

D.T.

" U jutra besana još dođe nezvana,

i kao provalnik mi pretura po mislima i pesmama.....

al' to je sve što mi može...

Đ. Balašević

Slikar

Slikam mislima,
riječi su moj kist, osjećaji boje
proživljavam maštom
što nikad nije bilo moje

Na života platno,
ironijom tkano,
slikam skriveno mi blago
u nemir pokopano

Potezima mekim
Slikam rijeke koje teku,
Morima dalekim,
Tražeć uzvišenu svrhu neku

Slikam nepregledna polja žita,
Dragocjenost suhoh trsa,
Kap što nepce uskovitla,
Do božanskih mliječnih prsa

Slikam bojama od sjete,
Toplinu uz plam kamina,
Nasmijano sretno dijete,
Pola nas u njemu ima

Ali vrijeme prolazi,
Sve tamnije su boje,
Ja još uvijek slikam nešto,
Što nikad neće biti moje

D.T.

Magija

Tiha pobjeda

D. T.