Nijema ispovijed

Uvijek ti se vraćam
kada maske padnu
kad porazi otkinu
komad mog dana
i bace ga u bezdan
anemične čežnje...
Vraćam ti se
krvavih koljena
prljavog obraza
spuštenog pogleda...
Uvijek ti se vraćam
kad pijetao triput otpjeva
baladu iz predgrađa
da zapečati budnu noć
i nijemo propovijeda javu
tvojim snovima
koji me se ne tiču...
Vraćam ti se
kao navijena igračka
i udaram u zid
tvoje bešćutnosti
odbijam se
prevrćem
i tražim drugačiji ishod
na isti povod...
Nije li to predvorje ludila?
Bunila?
Ili samo poštovana dama
autodestrukcija
koja cirkulira venama
noseći zrak mojim organima...
Uvijek ti se vraćam
u pjesmama
u greškama
lažnom osmijehu
nekim dragim dušama...
Vraćam ti se kao rijeka
bez korita
razlivena hodnicima ponora
da Sunca više ne vidi...
Željan nježnog pogleda
mrve tvojih nadanja
čeznutljiv tvojih dodira
potreba najdublja...
Vraćam ti se
i kad nestane razloga
za vraćanje
dok jeka mog krika
ne nosi zvuk oprosta...
Da, uvijek ti se vraćam
al' neka prekori me nebo
kada to spoznaš
u mojim hladnim očima...

D. T.