Robovi ironije

Na mravinjak
bez budućnosti,
osunčanom lupom
željene odsutnosti,
gledam na svijet.
Gdje stvaranja sila
u bivstva prah
sije život i od njega strah.
K'o da jedna drugo
ne ubija na mah.

Noćni leptiri

za svijetlo žive,
siroti gadovi kraljevi su ironije.
Kada bi znali
da će ih spržiti
i vječno porobiti,
dal' bi se mogli
protiv sebe boriti?
Robovi su sebe samih
i ljepote svijetla što ih mami.
 
Podignem pogled
na bitku u visinama,
riskantna igra prevrtanja
baršunastih golubova.
Bitka to je
bez sretnog kraja,
jer najbolji od njih
bez lovora i sjaja,
pobjedu tek koblju
dokazuje i spaja.
 
Ja pomalo
koketiram sa dubinama,
svaki zaron,
sve slađa je pokora.
Sad već vidim
obrise od dna
i sve manje ostaje mi zraka,
sve dok jednom (poput prevrtača)
ne postanem robom
vlastitoga mraka.

Jer priroda nekad
sa podsmijehom piše,
do groteske iskrivljene,
ironične priče.
Žrtve te svakodnevne
ironije sive
samo radi plesa
sa smrću žive.
Čiji gorki smisao za humor
za tu stigmu, trebaju da krive???

D. T.