Kišobran

Sanjao sam nočas da došla si u moj grad, u kočiji od bronce. Ugazila si staklenom cipelicom u prljavu lokvu i složila savršeno lice zgađene, povrijeđene djevojčice.
Kosa boje meda milovala ti je bijelo lišce. 
Provincijska studen grizla ti obrašćiće. 
Malogradski mirisi štipali nosnice.

Ne možemo pobijeći od onog što jesmo princezice.

Kišilo je. Pružio sam ti kišobran, namjerno ga držeći što bliže, nadajući se da ćemo se dodirnuti barem na tren. Spustila si pogled pazeći gdje ćeš omotati svoje bijele, tanjušne prstiće.
Ni u snu te više neću dodirnuti ljepotice.
Uzela si kišobran i  sakrila pogled iza njega. Štitio te od neuglednosti moje vanjštine, prizemnosti mojih snova.

Moji snovi…
Pokoja igra riječi, pokoji tužni stih. To je najdalje što idem.

Jer, ne možemo pobjeći od onog što jesmo. Zašto bi i htjeli?

Voljela si moje stihove. Tonula si u njih lelujavo, proračunato. Poput tankog kamena koji se odbija od staklene površine, boreći se protiv sile koja ga vuče da potone.
Kamen…ti…hladne li simbolike

Vrijeme je da odem najdraže. Samo okrenem leđa i sigurnim korakom nestanem u mrak, dok ti se ledena maska topi i kaplje slanim kapima po tijelu.
To bih mogao, to sam odavna trebao. Otići kao da duša ne ostaje.
U snu uvijek odlazim, sa tihom molitvom na usnama, za tebe, za dušu zapletenu u tvoje medne uvojke.
I tada, budim se. Na tankoj granici jave i sna trljam oči, vidim ga. Naslonjen na hrpu tvojih pisama sa mojom adresom (Ulica tvoje slabosti b.b.) stoji tvoj kišobran.
Tu te još čekamo… kišobran i ja…

D.T.